Djeca spadaju među najmobilnije, ali i najosjetljivije sudionike u prometu.
U prosjeku, dnevno su dulje na javnim prometnim površinama nego ostalo stanovništvo.

Obično sudjeluju u prometu u mnogim različitim ulogama: pasivno kao suputnici u automobilima i kao korisnici lokalnog putničkog prometa, ali također i aktivno kao pješaci i biciklisti, na koturaljkama ili „skate“ daskama.

Korektno, pažljivo i sigurno ponašanje prema djeci u prometu započinje već u mirujućem prometu. Već bi i onaj tko izlazi iz garaže ili sa parkirališta trebao biti pripravan na djecu koja se igraju iza ili ispred vozila, hodaju nogostupom ili voze bicikl. S mogućnošću da će zaigrana djeca iskočiti iznenada između parkiranih automobila na cestu, mora se računati posebice u blizini škola, dječjih vrtića, sportskih terena i dječjih igrališta.

Vozači koji parkiraju svoje vozilo suviše blizu pješačkih prijelaza i križanja ometaju djeci vidik na cestu i izazivaju moguće opasne situacije za mališane.
Djeci je lako odvratiti pozornost, primjerice kad se igraju svojim mobitelom, kad ugledaju slatkog psa, velika i čudna vozila na gradilištu ili pak čuju automobilsku sirenu u daljini.

Prostor javnog prometa (parkiralište ili sporedna ulica) za djecu često predstavlja i sastajalište s prijateljima, teren za igru i sport. Kad su sa svojim vršnjacima, djeca često reagiraju spontano i nepromišljeno.

Zato se od drugih sudionika u prometu zahtjeva velika mjera opreza i obzira.

Interesantno je da prometna policija skoro uopće ne obraća pažnju na takva područja. Prije će mjeriti brzine na mjestima gdje inače nema djece npr. Most Slobode i Jadranski most, nego na Horvaćanskoj ili Samoborskoj cesti (u Zagrebu) gdje su vrtići i škole u neposrednoj blizini. 

Djeca zbog neiskustva i zaigranosti često pogrešno procjenjuju udaljenosti i brzinu vozila, te se teško mogu koncentrirati istovremeno na više stvari.
Ako se igraju na nogostupu, promet im postaje sporedna stvar, zaboravljaju ga!
Ako im se žuri, moguće je da izgube cestovni promet iz vida jer vidno polje djece uže je od vidnog polja odraslih.

Na područjima gdje je ograničenje brzine 30 km/h i 40 km/h obvezno se treba pridržavati tih ograničenja, jer u opasnoj situaciji svaki centimetar može biti od značaja. Ne zaboravite da su djeca rastom niža, te da udarac vozila u njih i malom brzinom zadaje velike, najčešće fatalne ozljede.

Tko je to kod nas (i kojima pravom) utvrdio ograničenje brzine od 40 km/h u blizini vrtića, škola i slično, a postavlja ograničenja od 30 km/h kod radova na cestama (čak ponekad i autocestama)?

Općenito je na prometnim križanjima potreban poseban obzir, a to posebno se odnosi na najmanje sudionike u prometu.

Djeca često slijede odrasle bez da se sama uvjere je li na semaforu zeleno. Odrasli pješak svjestan je i najčešće sposoban izbjeći opasnost u koju se takvim postupkom doveo.

Dijete koje ga slijedi niti je toga svjesno, a još je manje sposobno izbjeći vjerovatnu opasnost.
Vozači bi trebali uspostaviti vizualni kontakt sa djetetom koje namjerava prijeći ulicu, dati mu jasne znakove i čekati dok dijete ne prijeđe cestu.

Djeca se na pješačkom prijelazu često osjećaju potpuno zaštićeno od opasnosti i prelaze preko njega bez obraćanja pozornosti na promet.

Stoga pamet u glavu i razmišljajte i za njih... Jer oni to u većini slučajeva ne mogu....

Budite jednako odgovorni prema svoj djeci, kao da su Vaša vlastita!

Nije lako spavati uopće, a mirno i nemoguće, sa spoznajom da je zbog Vaše nepažnje, nemara ili neznanja stradalo jedno mlado, nevino stvorenje.